Zarobljenik slike

Stara odeća

Kako vreme prolazi, čoveku je sve teže da se promeni.

Nije promena teška zato što je čovek slab, bezvoljan, nema uslova ili samopouzdanja. Promena teška jer se čovek sve više navikava na određenu sliku o sebi.

Kada dugo vremena nosiš istu odeću, najmanji problem je to što će se odeća pohabati i izbledeti. Pravi problem nastaje onda kada takva odeća postane deo tvog identiteta. Počećeš da odbijaš novu, čistu i lepu odeću — jer ćeš shvatiti koliko je strašno izgubiti deo sebe.

Čudno je kako stvar tela vremenom postane stvar ličnosti. Ali je istina. Ljudi i životinje prepoznaju te u toj odeći. U toj odeći prepoznaješ i samog sebe. Ako obučeš nešto drugo… ko si ti?

Provedi dugo vremena na jednom mestu, ponašaj se na isti način, govori iste reči, brani iste stavove. I videćeš — sve to, poput odeće, postane stvar ličnosti.

Rekli su mi: „Ako hoćeš da se promeniš, uradi nešto drugačije.“ Ali ja kažem: „Ako hoćeš da se promeniš, izađi iz onoga što si u očima drugih.“

Svi smo u pravu.
Ali u čemu je razlika?
— U preciznosti.

Oni su rekli šta promena znači, a ja — kada počinje.

Ako sam danas isti kao juče, uradiću isto što sam radio juče. Ali ako danas odbijem da hodam istim putem — neću moći da napravim ni jedan stari korak. To nije samo drugačija staza, drugačija odeća, drugačiji gest ili odnos. To je — drugačije postojanje.

Bezbroj puta, svakog dana, biramo da li ćemo biti proizvod tuđih očekivanja ili autori sopstvene priče. Pre nego što ponovo izaberemo, predlažem da uzmemo u obzir jedno — nismo u obavezi da budemo ono što smo bili juče.

Društvo

U prošlosti, hiljadama godina unazad, u plemenskim zajednicama, ljudi su imali svoje uloge.

Kako je opstanak plemena zavisio od stabilnosti, te uloge su bile nepromenljive.

Lovac je bio isključivo lovac. Lekar — isključivo lekar. Zemljoradnik — isključivo zemljoradnik. Majka — isključivo majka.

Pomisao da se lovac promeni i postane umetnik ugrožavala zajednicu.

Jer, ako lovac prestane da lovi da bi šarao po zidu — ko će doneti plen?
Šta će pleme jesti tog dana?

Tako je identitet postao sigurnost za zajednicu.
A svaka promena identiteta — opasnost.

Tome su mnogo doprinele religije u kojima se postojanost uzdizala kao vrlina.

Hvaljena je postojanost koja trpi sve — osim promene onoga koji je postojan.

U takvom sistemu, menjati se značilo je lutati, izgubiti se, otpadati; zato su dobri ljudi bili samo oni koji su verovali isto, govorili isto, radili isto.

Tako je promena postala greh.
A doslednost — vrlina, čak i kad vodi u siromaštvo, bedu ili smrt.

Zatim je došlo nešto još agresivnije — industrijsko društvo.
Društvo uniformisanih.

Sistemu su trebali radnici koji su predvidivi, poslušni i isti svakog dana.
Zato su gazde mrzele, kažnjavale, odbacivale i udaljavale slobodne ljude.
Originalnost, kreativnost i smelost slobodnih ljudi — unosile su haos u postojeći sistem.

Na kraju, došao je kapitalizam — društvo u kome mi danas živimo.
Društvo u kome čovek od sebe mora da napravi brend.
I kad ga napravi — mora da ga održava.
Jer publika gleda.
Uvek gleda.
I sudi.
Bez milosti.

Kroz celu istoriju, svako društvo nagrađuje predvidivost i kažnjava promenu. Kroz celu istoriju, ljudi ne vole kada se neko menja, jer to kvari njihovu mapu i remeti njihovu sliku sveta. Takvo je i naše društvo, takvi su i ljudi oko nas. Zato je teško. Zato je strašno skinuti staru košulju. A još strašnije — obući novu.

Slika o sebi

Osim straha da uništi sliku koju drugi imaju o njemu, čovek se jednako boji da uništi sliku koju on ima o sebi.

Nije suština samo u tome kako te ljudi vide.
To je samo pola istine.
Druga polovina je u tome kako ti vidiš sebe.

Kada spojiš te dve polovine — najčešće dobiješ sliku potrebe za uspehom, razmazanu verom kako uspeti nije moguće.

Čime god je slika razmazana — neuspesima, sumnjama, traumama, izgovorima — koliko god da je ružna, pogrešna ili bolna,
čovek je čuva.

Ne zato što je voli.
Ne zato što je njegova.
Već zato što je postala on.

Ako izgubiš sliku o sebi — izgubio si sebe.
A ako izgubiš sebe — ko si ti?

Početak slobode

Lošu sliku o sebi nije tragedija izgubiti. Uništiti staru, i uzeti bolju — to je početak slobode.

Nije strašno kada veruješ da ne možeš, ne znaš ili ne umeš.
Nije strašno kada veruješ da nisi sposoban, talentovan ili stvoren za nešto.
Strašno je kada navikneš da ne veruješ drugačije.

Kad veruješ — mnogo toga može da te razuveri.
Ali kad navikneš da ne veruješ — ništa više ne može da te pomeri.
Ni čovek, ni dokaz, ni Bog.

Možda veruješ da ne možeš bez svojih navika ili da nisi dovoljno jak, pametan ili sposoban. A onda, nekako se dogodi da završiš u pustinji — bez kafe, bez dima, bez izgovora, bez publike, bez pomoći.

Ti u pustinji — bez ikoga, bez ičega.

I preživiš.
Izdržiš.
Uspeš.

Pakleno jeste bilo.
Ali si uspeo.

Ako si do tada samo verovao da ne možeš — pustinja ti je dokazala da možeš.
Ali ako si navikao da ne veruješ — nećeš ni primetiti šta si sve uspeo.

Na kraju — ipak možeš.
Mogao si sve vreme.
I to je najteži deo.

Kada te neko ili nešto uveri da možeš više nego što veruješ, shvataš da sve ono što nisi uradio do sad nije bilo do sveta, nego do tebe. To je trenutak kada sloboda počinje da diše, ali i trenutak u kome sama pomisao na budućnost postane pakleno teška — ne zato što shvataš da možeš, znaš ili umeš, nego zato što shvataš šta sve možeš, znaš ili umeš.

Kad shvatiš da si sposoban za mnogo — moraš da se igraš. A kada se igraš — onda si slobodan. Ne postoji tu nikakav izbor. Samo sloboda. Zaista zvuči kontradiktorno. Ljudi tumače slobodu kao pravo na izbor. Kažu da si slobodan ako možeš da biraš. Ne, ne, ne... Slobodan si ako uopšte ne moraš da biraš. Ili, ako izabereš ono što nije ponuđeno.

Sloboda prezire ropstvo? Ne. Ona ga obožava — jer se protiv njega bori i pobeđuje. Uostalom, da ne postoji ropstvo, kako bi znali šta je sloboda? Jedina stvar koju sloboda prezire je izbor.


Moraš da biraš? — Već si zarobljen. Jer strah od greške bira umesto tebe.

Sloboda ne bira. Ne pokorava se pravilima. Ne traži odobrenje. Radi ono što niko neće — i odbija ono što svi očekuju. Nikada ne možeš da je uhvatiš, ni definišeš.

Poput deteta koje šara po zidu — ne pita sme li — sloboda je najveći ideal pojedinca, a najveći strah društva koje ne podnosi išarane zidove.

Ljudi često traže novu sliku o sebi u većem samopouzdanju ili jačoj veri u sebe. Ali ja kažem — nova slika nastaje tek kada se oslobodiš stare.

Svi smo u pravu.
Ali u čemu je razlika?
— U preciznosti.

Čovek se neće promeniti ako mu kažeš: 'Veruj u sebe.'
Promeniće se ako mu dokažeš da može.

Ne podsticaj, ni motivacija, ni ohrabrenje — čoveku treba prilika da poveruje drugačije.

Ne „možeš“ kao reč, nego "evo" kao dokaz.

Nada je velika stvar, ali veće od nade je iskustvo koje razuverava.

15.06.2025 — Marko Kolarević